Kada netko ima 28 godina, obično ga smatramo zrelim čovjekom kojemu je vrijeme da se skrasi, ako već nije, i koji sada može sasvim mirno krenuti u nastavak svog života. Vjerojatno je taj čovjek prošao toliko toga, neki možda čak dovoljno i za dva života, sigurno je dobrim dijelom ponosan na svoju prošlost i na sve dosad učinjenom. Ima i suprotnih primjera, ali oni nisu tema ove priče.

Kada, pak, jedna udruga, i to navijačka, slavi svoju 28. godinu postojanja onda je to jedan lijep i ponosan jubilej za sve pripadnike istih, ali je to i od velikog značenja za cijeli grad koji itekako može biti ponosan na njih. Na kraju, kada vam kažemo da je riječ o Sinjskim Maliganima – nastavak ove priče vam može bit sasvim jasan i predvidljiv.

Davnog 10. travnja 1982. godine šačica onih navjernijih – fanatika – odlučili su se i službeno oformiti i osnovati navijačku skupinu. Priča kaže kako se u to vrijeme igrao turnir u basketu, tamo kod košarkaškog igrališta gdje se i danas odgajaju desetine novih talenata, a publici je posebno zanimljiva bila jedna ekipa koja je sa sobom obavezno nosila demejanu vina. S obzirom da je u to vrijeme učestali naziv mjere za vino bio „maligani“, košarkaški zaljubljenici odlučili su im dati upravo to ime. Od tog, za sve nas povijesnog datuma, pa sve do današnjih dana svog Junaka i Alkara bodri skupina koja sebe naziva „Maliganima“, a prefiks „Sinjski“ se ustalio nakon nekog vremena.

Sve što se dogodilo nakon toga čista je stvar osobne kulture svakog građanina našega grada i ponavljati sva ta silna događanja i anegdote bilo bi suvišno. Jedna stvar je posebno zanimljiva – kad god upitate bilo kojeg Sinjanina, onoga u odijelu ili onoga u „trlišu“, za Finale kupa bivše države, odmah će vam s ponosom u glasu i na izrazu lica odgovoriti kako je i on sam bio sudionikom te velike fešte, i do dandanas najvećeg trenutka sinjskog sporta. Kažu da je tad bilo oko 5 tisuća ljudi, a cijeli Sinj ukupno ima tek 10 tisuća ljudi!? Ne treba biti toliko vrstan matematičar da bi se izračunalo kako je tom susretu nazočio svaki drugi stanovnik našega grada.

Ja sam osobno slušao na stotine priča, anegdota i svega interesantnoga kada su u pitanju Maligani i njihova nezaboravna gostovanja. Neke ljude nikada nisam upoznao jer su, nažalost, prerano preminuli, a opet imam osjećaj da sve znam o njima. Jer kako, recimo, ne znat za gostovanje u Kraljevici kada su Maligani tom prilikom razoružali (!?) kompletnu policijsku postaju, a sudionici tog famoznog čina poput Cmikle, Kaće, Dumbe i ostalih dosegli su gotovo kultni status. Pada mi na pamet priča sa kraja osamdesetih godina kad je naš Junak igrao kvalifikacije u Zagrebu za ulazak u Međurepubličku ligu, a u metropolu je stiglo oko 4 tisuće ljudi. Na povratku kući autobus jednih je stao u lokalnom restoranu kako bi se štogod pojelo i popilo, bez obzira što su svi skupa u džepu imali ravnih današnjih 10 kuna. Fino i kulturno Maligani su naručili obilato jer, fala Bogu, veliki su kapaciteti pa su uljudno konobaru dali kazetu sa njihovim omiljenim pjesmama kako bi i zapjevali koju. Sve bi bilo u redu da kazeta nije bila totalno pokvarena, a dok se konobar snašao i dok se mučio s njom, Maligani su već bili u autobusu – nekoliko kilometara daleko.

Svačega je bilo u ovih 28 godina. Nekad sam stvarno tužan i razočaran jer sam se, eto, rodio pokoju godinu prerano, pa sada mogu jedino slušati priče o famoznom „kišnom“ susretu protiv Cibone. Da me probudite i u 3 sata ujutro i odmah upitate za rezultat i pokoju priču sa utakmice, isti sekund bi znao reći barem deset takvih. Najviše sam ponosan na kvalifikacije iz 2003. godine. Mislim da je to jedini i isključivi razlog zbog čega se danas smatram gorljivim lokal-patriotom. Nikada nigdje nisam doživio takvu pripadnost grupice ljudi prema nečemu svome, nečemu našem, nečemu sinjskom. „Mi smo Sinjani, Alkar je naš“, i ovog trena mi se naježi koža kad se sjetim silnih ljudi koji su ovo uzvikivali dok bi sa sinjske Pijace išli prema dvorani, i kao da je bilo jučer sjećam se onog zadnjeg susreta protiv Zaboka i onog silnog veselja kad je utakmica završila. Vjerujte mi, to je jedan od onih trenutaka koje ne bi mijenjali za ništa na svijetu, za niti jedan drugi osjećaj ili uspomenu.

Jedan od najdražih citata koje sam ikada pročitao je onaj koji kaže da čovjek bez prošlosti nema ni budućnosti. Ukoliko je ta tvrdnja točna, Maligani se za svoju budućnost više ne trebaju brinuti. Sve je više djece onih koji su nam ovo sve i omogućuli, istih onih koji su stvarali Maligane davne 1982. godine. Možda nismo kao nekad u zlatnim danima navijanja i sporta u Sinju, možda nas nema toliko puno na tribini kao nekad, ali svi oni koji imali poznaju povijest našeg viteškog grada itekako dobro znaju koliko je onih ljudi koji duboko u sebi osjećaju da su Maligani. I svi su na tribinama, budno paze na nas mlade jer su oni ti koji su odgojili nas mlade. Stare garde je sve manje među nama živima, ali radi njih smo mi danas tu, i radi toga se svakom Maliganu, dok kreće na posljednje počivalište stavlja šal na kapsel, po njihovoj posljednoj želji. Upravo zbog njih, trudimo se i borimo se da naša djeca osjete istu stvar kao i mi.

I zato, dragi moji Maligani, živi i neživi, stari i mladi, svi vi koji ste barem jednim dijelom svog života bili dio nas, sretan vam rođendan i živili mi još barem tisuću devetsto osamdeset i dvije godine!

...nemamo ni Junaka ni pisme...

Tužan sam. Najblaže rečeno. Zapravo, kad malo bolje promislim razočaran sam. Ususret jednoj velikoj fešti nogometa koja će se sutra odigrati na sinjskoj ljepotici ja ne guštam, ja ne sanjam taj susret i ne veselim se pravoj prijateljskoj utakmici. Ne, dragi moji čitatelji, razlog nije taj što sam daleko od Sinja i što neću biti na tribinama, nego ono što čujem i što čitam posljednih dana. Naša „dica“, naši mladi momci masovno najavljuju podršku svome klubu i vrijeđaju suparnika, smišljaju nove pjesmice kako bi ponizili ove druge i ponosno najavljaju kako će posljedni atom svoje snage utrošiti na navijanje protiv njima omraženog kluba. Žalosno je to samo po sebi što navijanje za jedne znači automatsko gađenje i blaćenje protivnika, ali daleko žalosnije je to što ta ista naša sinjska „dica“ govore za Junaka. Da, dobro ste pročitali, masovno najavljuju podršku svom Hajduku i vrijeđaju Junaka iz tamo nekog Sinja.

Već sam i sam sebi, a znam da sam i vama, dosadio pričajući o slavnoj prošlosti i onoj famoznoj utakmici na zagrebačkoj Grabi kada je čak 5000 Sinjana došlo bodrit Junaka u odlučujućoj utakmici za ulazak u veći rang natjecanja. Statistički gledano, svaki treći je krenuo na put u Zagreb, a i ispodprosječno inteligentan čovjek može zaključiti da je svaki Sinjanin koji je mogao stati na nogama (figurativno rečeno) išao navijati za taj isti klub. Istina, bila su to zlatna vremena ovoga kluba i njegovih vjernih pristaša, ali isto tako znalo se za koga mladež toga grada diše i za koga će jednoga dana i njihova djeca navijati.

Tko zna, možda sam i ja iznimka jer me od malih nogu učilo da volim svoje i poštujem tuđe. Ovo prvo sam pretjerano shvatio i danas volim Junaka više nego sebe samoga, ali ovo drugo sam itekako dobro upamtio, a s vremenom i sam naučio da svaki protivnik na terenu zaslužuje poštovanje, dolazio on iz Splita, Zagreba, Omiša ili Mravinaca, sasvim nebitno. Sjećam se da je i tada dolazio Hajduk na prijateljske utakmice i da su tadašnji navijači govorili da će biti sretni u bilo kojem ishodu utakmice. Jer ako pobijedi Junak slavit će se do zore, ali isto tako i ako pobijedi Hajduk jer i Hajdukov je njihov, ta svi su oni „Torcida“ odmah iza „Maligana.

Povijest se itekako može iskriviti i ja sam toga postao svjestan. Najednom slušam o masovnoj podršci ovoga grada zagrebačkom Dinamu, starim zastavama i transparentima, a došlo je čak dotle da Maligane nazivaju „malim Boysima“. Oni malo umjereniji kažu da su Maligani podijeljeni, te da pola njih navija za Hajduka a pola za Dinama. A onaj mali, sitni i gotovo neprimjetni broj njih zna za koga navija, zna za koga živi i zna koga bodri – sinjskoga Junaka.

Evo prošlo je već i nekoliko godina otkada manje pratim 1.HNL. Jednostavno me zanima liga u kojoj se prvak zna već u drugom kolu. A još manje me zanima otkad znam da tu nema nijednog kluba za koji navijam. Hajduk i Dinamo, sasvim mi je svejedno premda dolazim iz obitelji gdje su žestoki hajdukovci, ali još žešći junakovci. Njima je smiješna ova cijela priča i ovo pumpanje rivaliteta između jednog velikog kluba i jednog malog koji nikada u svojoj stogodišnjoj povijesti nisu odigrali nijedan službeni susret i nikada nisu bili u istom rangu natjecanja. Jedva čekaju taj susret jer će istodobno gledati svoja dva najdraža kluba, s tim da Junak uvijek ima prednost „jer je košulja uvik bila bliža tilu od jakete“. Pogledam danas tribine našeg stadiona i shvatim da je sve manje onih koji su živili Junaka. Kažem živili, jer je bilo doslovno tako.

Pitam se koliko danas te iste „dice“ sa početka priče ne spava cijelu noć kada im voljeni klub izgubi, koliko njih ne priča, što bi se reklo, s Bogom i čovikom narednih dana jer su izgubili volju za sve, a koliko njih voli svoj klub i onda kad im nikako ne ide? Možda to i nije toliko malen broj, ali je sigurno manji od svih onih koji već godinama ispunjavaju jedno te istu tribinu i doživljavaju utakmicu na sebi svojstven način. Oni se nikada nisu potukli sa suparnikom samo zato što je iz omraženog grada ili regije, a nikada nisam ni vidio da netko od njih nosi ove megapopularne majice sa natpisom „Hooligan“, šilt kape i sve ostalo što ide uz tzv. novu navijačku kulturu. Dobro oni znaju šta i koga vole čak i bez toga. Pada mi na pamet rečenica Matana Špalatrina iz najljepše serije svih vremena kada „priča“ na groblju sa svojim mrtvima i govori im o novim čudima tehnologije, pitajući se istodobno koliko bi oni bili sretni da žive u današnjem vremenu jer je ovo raj na zemlji. „Vražji raj, imamo sve šta bi anđeli poželili, a nemamo ono šta ste vi imali...nemamo Junaka ni pisme...“

Sijedi starac pod imenom Junak danas je doživio i svoju 94. godinu postojanja. Koliko je samo lijepih trenutaka utkano u to ogromno vrijeme, vjerojatno nikada nećemo saznati. Klub je to tako blistave povijesti navijanja i suživota svojih građana s njim samim, ali isto tako upitne budućnosti. Ne bojte se, neće Junak propasti, ne mislim na to, živjet će on još godinama i godinama i ispratiti još tisuće generacija i sigurno će uvijek biti onih koji će ga voljeti u pravom smislu riječi. Nažalost, takvih je sve manje...