Listajući mnogobrojna izviješća iz daljne i bliže prošlosti naših košarkaša i nogometaša gotovo uvijek se prožima ono što se događa na terenu s onim što se zbiva oko njega. Brojni naslovi, često zanemarujući rezultat, stavljaju sinjske navijače u prvi plan, a izjave aktera, i naših i protivničkih, hvale publiku.

Navijači Alkara i Junaka prate svoj klub od njihovih samih osnivanja, o čemu nam svjedoče brojne fotografije. Suvremenici tvrde da je i tada atmosfera bila usijana i da protivniku nije bilo lako jer se morao nositi i sa igračima i sa sinjskom publikom. Primjerice, novinski članci pišu da je sedamdesetih godina na starom igralištu znalo biti i više od tisuću gledatelja što je izuzetan broj kada ga usporedimo s brojem navijača na drugim utakmicama klubova istoga ranga gdje se brojke kreću obično oko par stotina. Dakle, sport je u Sinju već tada bio vrlo popularan u odnosu na ostale sredine te se može s pravom reći da Sinj postaje jedan od važnih športskih hrvatskih centara.

S vremenom će se, rastom popularnosti košarke i nogometa i postizanjem sve boljih rezultata organizirati navijačka skupina pod imenom MALIGANi. To je bilo 10. travnja. 1982. godine nakon ulaska košarkaša Alkara u Drugu ligu, a uoči najuspješnije sezone kada je ostvaren plasman u Prvu B ligu i odigrano legendarno finale Kupa protiv Bosne.

Maligani tada nisu imali direktnog vođu, nego je postojalo nekoliko ljudi koji su se isticali u organizacijskom smislu. Tako se  prije svake utakmice navijači skupljaju na sinjskoj Pijaci, a zatim se uz navijanje ide prema dvorani ili igralištu. Kada je borilište već puno, netom prije početka utakmice, tada dolaze Maligani-članovi sinjske limene glazbe te atmosfera poprima pravi ugođaj južnjačkog temperamenta.

Taj temperament osjetili su košarkaši Šibenke, Borca i Zadra u SInju u utakmicama Kupa 1983. godine, a i u Metkoviću na već spomenutom finalu Kupa protiv Bosne atmosfera je bila ista.

Općenito je velik put prema finalu Kupa bio u svakom smislu riječi nezaboravan. Od početka kvalifikacija dvorana je uvijek bila puna. Malo je mjesta, iako se nekako nagura oko 2500 gledatelja. Na svakom uglu, u svakom kafiću i u čitavoj Cetinskoj krajini priča počinje košarkom jer događa se nešto veliko, nešto što Sinj još nije doživio. Tadašnji predsjednik Alkara Mirko Vojković ističe uoči utakmice sa Zadrom ulogu publike u stvaranju najvećeg uspjeha u povijesti kluba. Veliki sinjski košarkaški majstor Stipe Vrcan kazuje, uoči okršaja sa Zadranima, a nakon utakmice s Borcem koja je odvela Alkara u polufinale:..bilo kojeg protivnika uz ovakvu publiku bi savladali...Trener je bio jasan. Ako se dobije domaćinstvo utakmice u polufinalu, uz pomoć Maligana, Alkar je pobjednik. Pokazat će se da je tako i bilo. Alkari su bodreni neviđenim navijanjem došli do velikog uspjeha i plasmana u finale kupa Jugoslavije. Mnogi su stoga skloni tvrditi da Alkar nikada ne bi postigao ovakve uspjehe da nema najbolju publiku u Hrvatskoj.

Uspjeh Alkara je uspjeh igrača, stručnog stožera i navijača. Sva tri faktora čine se jednako vrijedna.

NK Junak je 1989. godine na igralištu u Grabi igrao utakmicu za ulazak u drugu Međurepubličku ligu protiv Trešnjevke uz suđenje poznatog suca Veselka Bebeka. Junak je pobijedio u infarktnoj završnici rezultatom 3:2, a na tribinama je bilo ni više ni manje nego 4000 ljudi koji su sebe nazivali MALIGANIMA.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Alkar je svojim navijačima omogućio da prisustvuju nizu veliki utakmica i da pokažu kao i nebrojeno puta dosada kako se voli svoj klub.

Kvalifikacije i novi ustroj natjecanja donijeli su Prvu ligu i gostovanje u Sinju takvih veličina kao što su Split i Cibona. Posebno valja istaknuti momčad zagrebačke Cibone koja je pokleknula u gradu pod Kamičkom. Točno je da je Alkar odigrao utakmicu gotovo besprijekorno, ali treba reći da je publika bila odlučujući faktor kada se rezultat prelamao; jer Maligani su bili najžešći kada je najteže, kada igračima ponestane daha. Iz tih vremena možda je najljepši tekst o Maliganima napisao Bože V. Žigo prilikom posjeta sinjskoj dvorani kada se igralo protiv Cibone:

Posebno je veličanstveno navijanje bilo tijekom kvalifikacija 2003. godine kada se Alkar ponovno plasirao u Prvu ligu. Nakon svake utakmice novinari izvještavaju o brazilskoj atmosferi u Sinju, o bodrenju Alkara, slavljenju po sinjskim kafićima poslije utakmice. Atmosfera na kvalifikacijama za Prvu ligu bila je takva da je naš poznati novinar Milorad Bibić - Mosor zapisao: I Sinjani su to proslavili na sebi svojstven način. Bio sam u mnogim europskim košarkaškim dvoranama, ali sliku iz Sinja, iz ovogodišnjih kvalifikacija za Prvu ligu, nikada nigdje nisam vidio: gostujuće momčadi nakon poraza koji su ih udaljili od Prve lige na završetku utakmice pljeskali su sinjskoj publici!

Doček nakon odlučujuće utakmice protiv Zaboka na Trgu dr. Franje Tuđmana bio je takav da su igrači pričali kako to još nisu doživjeli: Maligani, mažoretkinje, svečani program, predstavljanje igrača koji su ostvarili podvig...

Na kraju bi trebalo reći da su Maligani možda i najbolja navijačka skupina u Hrvatskoj. Postoji više razloga za tu ocjenu. Već spominjano navijanje i atmosfera jedan su od razloga. Ipak, smatramo najvažnijim razlogom činjenicu da naši navijači nisu gotovo nikada napraivli veći izgred i time okaljali ugled Sinja i Sinjana (iznimka su dva veća izgreda i to 1984. ggodine protiv Vojvodine u Sinju i protiv MIV-a u Varaždinu 1993. godine kada su stradali suci). To je bitno s obzirom na činjenicu da na našim utakmicama ima puno navijačke nekulture i da se stalno govori o zakonima o navijačima.

Maligani su dokaz da nam treba navijačka kultura, a ne zakoni (oni postoje, samo ih treba poštivati) i da se samo razvijanjem te kulture može postić nenasilja na utakmicama. Maligani mogu biti uzor u takvom ponašanju. Znaju se veseliti i navijati za svoj klub, znaju priznati poraz, znaju zapljeskati protivniku, znaju biti veliki uvijek i u svakoj prilici.

Danas su oni odlično organizirana skupina koja je i službeno registirana kao udruga navijača 2004. godine (prvi predsjednik Petar Pavlica, potom Zoran Katić i danas Ivan Klarić-Kukuz), a imaju i svoje prostorije.

1998. godine Sinjski Maligani dobijaju i svoju knjigu autora Ivice Glavana (današnjeg gradonačelnika) , koji je na sebi svojstven način opisao povijest ove navijačke skupine.