...nemamo ni Junaka ni pisme...

Tužan sam. Najblaže rečeno. Zapravo, kad malo bolje promislim razočaran sam. Ususret jednoj velikoj fešti nogometa koja će se sutra odigrati na sinjskoj ljepotici ja ne guštam, ja ne sanjam taj susret i ne veselim se pravoj prijateljskoj utakmici. Ne, dragi moji čitatelji, razlog nije taj što sam daleko od Sinja i što neću biti na tribinama, nego ono što čujem i što čitam posljednih dana. Naša „dica“, naši mladi momci masovno najavljuju podršku svome klubu i vrijeđaju suparnika, smišljaju nove pjesmice kako bi ponizili ove druge i ponosno najavljaju kako će posljedni atom svoje snage utrošiti na navijanje protiv njima omraženog kluba. Žalosno je to samo po sebi što navijanje za jedne znači automatsko gađenje i blaćenje protivnika, ali daleko žalosnije je to što ta ista naša sinjska „dica“ govore za Junaka. Da, dobro ste pročitali, masovno najavljuju podršku svom Hajduku i vrijeđaju Junaka iz tamo nekog Sinja.

Već sam i sam sebi, a znam da sam i vama, dosadio pričajući o slavnoj prošlosti i onoj famoznoj utakmici na zagrebačkoj Grabi kada je čak 5000 Sinjana došlo bodrit Junaka u odlučujućoj utakmici za ulazak u veći rang natjecanja. Statistički gledano, svaki treći je krenuo na put u Zagreb, a i ispodprosječno inteligentan čovjek može zaključiti da je svaki Sinjanin koji je mogao stati na nogama (figurativno rečeno) išao navijati za taj isti klub. Istina, bila su to zlatna vremena ovoga kluba i njegovih vjernih pristaša, ali isto tako znalo se za koga mladež toga grada diše i za koga će jednoga dana i njihova djeca navijati.

Tko zna, možda sam i ja iznimka jer me od malih nogu učilo da volim svoje i poštujem tuđe. Ovo prvo sam pretjerano shvatio i danas volim Junaka više nego sebe samoga, ali ovo drugo sam itekako dobro upamtio, a s vremenom i sam naučio da svaki protivnik na terenu zaslužuje poštovanje, dolazio on iz Splita, Zagreba, Omiša ili Mravinaca, sasvim nebitno. Sjećam se da je i tada dolazio Hajduk na prijateljske utakmice i da su tadašnji navijači govorili da će biti sretni u bilo kojem ishodu utakmice. Jer ako pobijedi Junak slavit će se do zore, ali isto tako i ako pobijedi Hajduk jer i Hajdukov je njihov, ta svi su oni „Torcida“ odmah iza „Maligana.

Povijest se itekako može iskriviti i ja sam toga postao svjestan. Najednom slušam o masovnoj podršci ovoga grada zagrebačkom Dinamu, starim zastavama i transparentima, a došlo je čak dotle da Maligane nazivaju „malim Boysima“. Oni malo umjereniji kažu da su Maligani podijeljeni, te da pola njih navija za Hajduka a pola za Dinama. A onaj mali, sitni i gotovo neprimjetni broj njih zna za koga navija, zna za koga živi i zna koga bodri – sinjskoga Junaka.

Evo prošlo je već i nekoliko godina otkada manje pratim 1.HNL. Jednostavno me zanima liga u kojoj se prvak zna već u drugom kolu. A još manje me zanima otkad znam da tu nema nijednog kluba za koji navijam. Hajduk i Dinamo, sasvim mi je svejedno premda dolazim iz obitelji gdje su žestoki hajdukovci, ali još žešći junakovci. Njima je smiješna ova cijela priča i ovo pumpanje rivaliteta između jednog velikog kluba i jednog malog koji nikada u svojoj stogodišnjoj povijesti nisu odigrali nijedan službeni susret i nikada nisu bili u istom rangu natjecanja. Jedva čekaju taj susret jer će istodobno gledati svoja dva najdraža kluba, s tim da Junak uvijek ima prednost „jer je košulja uvik bila bliža tilu od jakete“. Pogledam danas tribine našeg stadiona i shvatim da je sve manje onih koji su živili Junaka. Kažem živili, jer je bilo doslovno tako.

Pitam se koliko danas te iste „dice“ sa početka priče ne spava cijelu noć kada im voljeni klub izgubi, koliko njih ne priča, što bi se reklo, s Bogom i čovikom narednih dana jer su izgubili volju za sve, a koliko njih voli svoj klub i onda kad im nikako ne ide? Možda to i nije toliko malen broj, ali je sigurno manji od svih onih koji već godinama ispunjavaju jedno te istu tribinu i doživljavaju utakmicu na sebi svojstven način. Oni se nikada nisu potukli sa suparnikom samo zato što je iz omraženog grada ili regije, a nikada nisam ni vidio da netko od njih nosi ove megapopularne majice sa natpisom „Hooligan“, šilt kape i sve ostalo što ide uz tzv. novu navijačku kulturu. Dobro oni znaju šta i koga vole čak i bez toga. Pada mi na pamet rečenica Matana Špalatrina iz najljepše serije svih vremena kada „priča“ na groblju sa svojim mrtvima i govori im o novim čudima tehnologije, pitajući se istodobno koliko bi oni bili sretni da žive u današnjem vremenu jer je ovo raj na zemlji. „Vražji raj, imamo sve šta bi anđeli poželili, a nemamo ono šta ste vi imali...nemamo Junaka ni pisme...“

Sijedi starac pod imenom Junak danas je doživio i svoju 94. godinu postojanja. Koliko je samo lijepih trenutaka utkano u to ogromno vrijeme, vjerojatno nikada nećemo saznati. Klub je to tako blistave povijesti navijanja i suživota svojih građana s njim samim, ali isto tako upitne budućnosti. Ne bojte se, neće Junak propasti, ne mislim na to, živjet će on još godinama i godinama i ispratiti još tisuće generacija i sigurno će uvijek biti onih koji će ga voljeti u pravom smislu riječi. Nažalost, takvih je sve manje...