Kada netko ima 28 godina, obično ga smatramo zrelim čovjekom kojemu je vrijeme da se skrasi, ako već nije, i koji sada može sasvim mirno krenuti u nastavak svog života. Vjerojatno je taj čovjek prošao toliko toga, neki možda čak dovoljno i za dva života, sigurno je dobrim dijelom ponosan na svoju prošlost i na sve dosad učinjenom. Ima i suprotnih primjera, ali oni nisu tema ove priče.

Kada, pak, jedna udruga, i to navijačka, slavi svoju 28. godinu postojanja onda je to jedan lijep i ponosan jubilej za sve pripadnike istih, ali je to i od velikog značenja za cijeli grad koji itekako može biti ponosan na njih. Na kraju, kada vam kažemo da je riječ o Sinjskim Maliganima – nastavak ove priče vam može bit sasvim jasan i predvidljiv.

Davnog 10. travnja 1982. godine šačica onih navjernijih – fanatika – odlučili su se i službeno oformiti i osnovati navijačku skupinu. Priča kaže kako se u to vrijeme igrao turnir u basketu, tamo kod košarkaškog igrališta gdje se i danas odgajaju desetine novih talenata, a publici je posebno zanimljiva bila jedna ekipa koja je sa sobom obavezno nosila demejanu vina. S obzirom da je u to vrijeme učestali naziv mjere za vino bio „maligani“, košarkaški zaljubljenici odlučili su im dati upravo to ime. Od tog, za sve nas povijesnog datuma, pa sve do današnjih dana svog Junaka i Alkara bodri skupina koja sebe naziva „Maliganima“, a prefiks „Sinjski“ se ustalio nakon nekog vremena.

Sve što se dogodilo nakon toga čista je stvar osobne kulture svakog građanina našega grada i ponavljati sva ta silna događanja i anegdote bilo bi suvišno. Jedna stvar je posebno zanimljiva – kad god upitate bilo kojeg Sinjanina, onoga u odijelu ili onoga u „trlišu“, za Finale kupa bivše države, odmah će vam s ponosom u glasu i na izrazu lica odgovoriti kako je i on sam bio sudionikom te velike fešte, i do dandanas najvećeg trenutka sinjskog sporta. Kažu da je tad bilo oko 5 tisuća ljudi, a cijeli Sinj ukupno ima tek 10 tisuća ljudi!? Ne treba biti toliko vrstan matematičar da bi se izračunalo kako je tom susretu nazočio svaki drugi stanovnik našega grada.

Ja sam osobno slušao na stotine priča, anegdota i svega interesantnoga kada su u pitanju Maligani i njihova nezaboravna gostovanja. Neke ljude nikada nisam upoznao jer su, nažalost, prerano preminuli, a opet imam osjećaj da sve znam o njima. Jer kako, recimo, ne znat za gostovanje u Kraljevici kada su Maligani tom prilikom razoružali (!?) kompletnu policijsku postaju, a sudionici tog famoznog čina poput Cmikle, Kaće, Dumbe i ostalih dosegli su gotovo kultni status. Pada mi na pamet priča sa kraja osamdesetih godina kad je naš Junak igrao kvalifikacije u Zagrebu za ulazak u Međurepubličku ligu, a u metropolu je stiglo oko 4 tisuće ljudi. Na povratku kući autobus jednih je stao u lokalnom restoranu kako bi se štogod pojelo i popilo, bez obzira što su svi skupa u džepu imali ravnih današnjih 10 kuna. Fino i kulturno Maligani su naručili obilato jer, fala Bogu, veliki su kapaciteti pa su uljudno konobaru dali kazetu sa njihovim omiljenim pjesmama kako bi i zapjevali koju. Sve bi bilo u redu da kazeta nije bila totalno pokvarena, a dok se konobar snašao i dok se mučio s njom, Maligani su već bili u autobusu – nekoliko kilometara daleko.

Svačega je bilo u ovih 28 godina. Nekad sam stvarno tužan i razočaran jer sam se, eto, rodio pokoju godinu prerano, pa sada mogu jedino slušati priče o famoznom „kišnom“ susretu protiv Cibone. Da me probudite i u 3 sata ujutro i odmah upitate za rezultat i pokoju priču sa utakmice, isti sekund bi znao reći barem deset takvih. Najviše sam ponosan na kvalifikacije iz 2003. godine. Mislim da je to jedini i isključivi razlog zbog čega se danas smatram gorljivim lokal-patriotom. Nikada nigdje nisam doživio takvu pripadnost grupice ljudi prema nečemu svome, nečemu našem, nečemu sinjskom. „Mi smo Sinjani, Alkar je naš“, i ovog trena mi se naježi koža kad se sjetim silnih ljudi koji su ovo uzvikivali dok bi sa sinjske Pijace išli prema dvorani, i kao da je bilo jučer sjećam se onog zadnjeg susreta protiv Zaboka i onog silnog veselja kad je utakmica završila. Vjerujte mi, to je jedan od onih trenutaka koje ne bi mijenjali za ništa na svijetu, za niti jedan drugi osjećaj ili uspomenu.

Jedan od najdražih citata koje sam ikada pročitao je onaj koji kaže da čovjek bez prošlosti nema ni budućnosti. Ukoliko je ta tvrdnja točna, Maligani se za svoju budućnost više ne trebaju brinuti. Sve je više djece onih koji su nam ovo sve i omogućuli, istih onih koji su stvarali Maligane davne 1982. godine. Možda nismo kao nekad u zlatnim danima navijanja i sporta u Sinju, možda nas nema toliko puno na tribini kao nekad, ali svi oni koji imali poznaju povijest našeg viteškog grada itekako dobro znaju koliko je onih ljudi koji duboko u sebi osjećaju da su Maligani. I svi su na tribinama, budno paze na nas mlade jer su oni ti koji su odgojili nas mlade. Stare garde je sve manje među nama živima, ali radi njih smo mi danas tu, i radi toga se svakom Maliganu, dok kreće na posljednje počivalište stavlja šal na kapsel, po njihovoj posljednoj želji. Upravo zbog njih, trudimo se i borimo se da naša djeca osjete istu stvar kao i mi.

I zato, dragi moji Maligani, živi i neživi, stari i mladi, svi vi koji ste barem jednim dijelom svog života bili dio nas, sretan vam rođendan i živili mi još barem tisuću devetsto osamdeset i dvije godine!